Jedna subotnja večer u kolovozu

O stotoj godišnjici rođenja najveće holivudske dive, Gail Crowther, engleska sociologinja i autorica biografijâ, objavila je knjigu pod naslovom Marilyn i njezine knjige – književni život Marylin Monroe. „Nikad ne pročita knjigu do kraja“, zlobna je primjedba njezina trećeg supruga Arthura Millera, iz koje barem možemo zaključiti da je čitala, a to nam potvrđuje i pedesetak sačuvanih njezinih fotografija s knjigom u ruci, iako se češće reproduciraju one glamurozne ili golišave. Teško je reći čime je fascinirala publiku i kako je uspjela zasjeniti druge celebrityje, jer seksepila u tvornici snova nije nedostajalo. Ni njezina maska glupave plavuše (Gail Crowther je također plavuša) nije ju mogla prenijeti u legendu, ma koliko iz nje isijavao i dramski i komičarski dar. Možda bismo stupili na pravi trag tek kad bismo se sjetili koliko je javno iskazivala nesigurnost i čežnju za ljubavlju, i zato je baš slika filmske zvijezde, koja je u pauzi na setu zadubljena u knjigu, ono što joj je dalo auru tajanstvenosti i tuge. Jean-Paul Sartre rekao je da od nje ne dolazi samo svjetlost, nego i toplina: „Ona proždire filmsko platno.“

Izd. Simon & Schuster, 2026.

Kod nas već postoji važna knjiga o njoj, francuskog psihoanalitičara Michela Schneidera, Marilyn Monroe: posljednje seanse, fikcija utemeljena na zapisima njezinih razgovora s psihijatrom Ralphom Greensonom. On je radio s Freudom u Beču, a pacijenti su mu bili Tony Curtis i Frank Sinatra. Schneider bilježi da je Greenson htio da ga pamte kao „čovjeka koji je slušao slike“, i da su se seanse s glumicom pretvorile u uzajamnu opsesiju; nakon smrti Marilyn Monroe Schneider Greensonu pripisuje riječi: „Postala je moje dijete, moja bol, moja sestra, moje ludilo.“ U starosti je svoj odnos s njom opisao manje ekstatično: „Bio sam lud za glumom i psihoanalizom sam zadovoljavao svoju potrebu da ugađam drugima, dok je ona bila intelektualka koja se od boli vlastitog razmišljanja štitila glasom djevojčice i glumeći da je glupa.“ Ovo zadnje možemo razumjeti jer je Truman Capote lik Holly Golightly iz Doručka kod Tiffanyja, koji je proslavio Audrey Hepburn, oblikovao upravo po svojoj prijateljici Marilyn Monroe.

Pravo joj je ime bilo Norma Jeane Mortenson, potom je uzela majčino djevojačko prezime Baker, a ime Marilyn Monroe, koje ju je oduševilo, dao joj je Ben Lyon, direktor studija 20th Century Fox. No taj ju je drugi identitet s vremenom sve više proganjao, kako je sama rekla: „Marilyn Monroe vučem za sobom poput albatrosa.“ Truman Capote promatrao ju je kako dugo sjedi pred ogledalom, a kad ju je upitao zašto, odgovorila je: „Promatram nju.“ Kao siroče prošla je kroz desetak udomiteljskih obitelji i sirotišta, nije završila srednju školu, mnogo se selila, i uvijek sa svim svojim knjigama. Nakon uspjeha u filmovima Sve o Evi i Džungla na asfaltu, 1951. prijavila se na dva desetotjedna kolegija iz književnosti u programu za obrazovanje odraslih na UCLA. Kada je umrla 1962, za njom je ostalo 400 knjiga, punih podcrtavanja i bilješki na marginama. Zapamćeno je da je na zabavama recitirala poeziju, da je u studijima čitala Prousta te raspravljala o Whitmanu, a prozrela je i Hemingwaya: „Ti veliki, čvrsti muškarci toliko su bolesni da zapravo uopće nisu tako čvrsti. Stalno moraju nešto ubijati da si dokažu vlastitu vrijednost.“

Marilyn Monroe i sama je napisala knjigu, kad je bila na vrhuncu slave, koja je objavljena puno desetljeće nakon njezine smrti. U autobiografiji, vjerojatno uz pomoć ghost writera, opisuje djetinjstvo neželjenog siročeta, uspon u filmskoj industriji i brak s Joeom DiMaggiom te se, kako to kaže Schneider, otkriva kao nadarena, ranjiva i razborita spisateljica: opisuje prvo seksualno iskustvo, koje je prošlo bez njezina pristanka, i niz ljubavnih razočaranja, sve do proročanske slike sebe kao „djevojke koju pronađu mrtvu u sobi na kraju hodnika, s praznom bočicom tableta za spavanje u ruci.“ U njezinoj biografiji Barbara Leaming opisuje ju kao seksualni objekt muškaraca iz svijeta zabave koji je kao superzvijezda njima počeo upravljati, sve dok se nije slomila pod teretom samoprijezira i ovisnosti o lijekovima. Barbara Leaming pročitala je i pisma koja je Ralph Greenson slao Anni Freud te iz njih zaključila da se predozirala možda samo zato što je jedne subotnje večeri u kolovozu njezin psihijatar otišao na večeru sa suprugom, a ona se osjećala napušteno.

Poznata je fotografija Marilyn Monroe iz 1955. na kojoj čita Joyceova Uliksa, a Crowther dokazuje da se knjizi stalno vraćala i da ju je fascinirao završni monolog Molly ­Bloom. Bilo je to prvo izdanje iz 1934, a imala je i Posljednje Kristovo iskušenje Nikosa Kazantzakisa, koje je na aukciji 1999. prodano za 3220 dolara. Posjedovala je knjigu Alexisa de Tocquevillea O demokraciji u Americi, voljela je D. H. Lawrencea i imala zbirku njegove poezije, kao i roman Sinovi i ljubavnici, čitala je od Francisa Scotta Fitzgeralda Velikog Gatsbyja i Blaga je noć, a zanimali su je osobito Rusi, pa je s autoricom tračerske kolumne Sheilahom Graham razgovarala o Dostojevskom, Tolstoju, Čehovu, Turgenjevu i Puškinu; priželjkivala je glumiti Grušenjku iz Braće Karamazovih, ali dobila je samo ulogu seks-simbola s knjigom u ruci. „Bila je nesretno stvorenje kojem sam pokušao pomoći, a na kraju sam joj samo naškodio“, rekao je na kraju njezin psihijatar.